Rijetko na nekoj izložbi, a da to nije dan otvorenja, susretnemo posjetitelje, kao što je bilo prilikom našeg posjeta izložbi Marije Dedić, akademske slikarice iz Ljubuškog, čija je izložba pod nazivom “Masovna hipnoza ili na zapadu” otvorena u Galeriji Aluminij u Mostaru.

Ova je izložba druga u nizu izložbi koje organiziraju Udruga građana “Krug” i Galerija Aluminij, a za koje odabir autora vrši tročlano umjetničko vijeće u sastavu Mirsad Begović, Ivan Vukoja i Zoran Zelenika.

Zanimljiv je stvaralački put Marije Dedić: istoimena izložba kao u Mostaru bila je 2008. otvorena u Zagrebu; izložba je napravljena za svega par mjeseci, a nakon nekoliko godina potpune slikarske apstinencije. Iako joj je spomenuta izložba, priča kustos izložbe, likovni kritičar Ivan Vukoja, otvorila razne mogućnosti umjetničke afirmacije u Zagrebu, Marija se vraća u Ljubuški i nastavlja normalan obiteljski život s mužem i troje djece. I ponovno mjesecima i godinama ne slika. I ta razdoblja, kaže Vukoja, u kojima umjetnica nije slikarski aktivna, nisu izgubljeno vrijeme, nego razdoblja akumulacije i sazrijevanja unutarnjih vizija. “Slikajući, osjećam kako život pulsira u meni i pitam se misli li još tko da je slikarstvo mrtvo”, kaže Marija Dedić, a u intervjuu za Dnevni list govori o medijima, umjetnosti, energiji i inspiraciji.

Što naziv ove izložbe otkriva ili ne otkriva o ovim Vašim djelima?

Naziv izložbe otkriva samo ono što je naša stvarnost danas. To su medijski naslovi, neke poznate ličnosti, glazbenici, reklame…, to su sve elementi televizije, interneta, odnosno svih medija.

Ta stvarnost koja je reflektirana u medijima odražava se na Vaše stvaralaštvo?

Dosta se reflektira. To je ustvari moj jedini motiv – jedina inspiracija su novinski naslovi, glazbena djela i glazbenici, poznate ličnosti, internet sadržaji, skandali koji se mjesecima provlače kroz neki medij…, to naslikam u nekoj svojoj interpretaciji. Uglavnom su to elementi svih medija. Na ovoj slici pored koje stojimo (Kundera – Atom, op.a.) vidi se logo RDV-a (Radio dobre vibracije), West Herzegovina Festa koji počinje 2. kolovoza kada će se održati i Urbanov koncert, i motiv Kundere, knjiga.

Slika je nastala tako što se preko medija stalno provlačilo, a što sam čitala i na internetu, dolazak Urbana na WHF. Slušala sam intervju Damira Urbana i voditelja RDV-a, govorio je kako će doći na WHF i imati koncert i, naravno, govorili su i o Urbanovom novom albumu, što me ponukalo i da poslušam taj album.

Tu je i knjiga Milana Kundere?

Da, zato jer se tako i zove Urbanov novi album. Tako da sam naslikala i Urbana i Kunderu i WHF. To je samo jedna informacija koja se ponavljala kroz medije posljednjih mjesec dana, a ovdje se vidi i kako je utjecala na mene kao na stvaralačko biće koje će to kroz sliku preoblikovati u neki drugi svijet.

Kad spominjete novinske naslove, najčitaniji su danas skandali i vijesti iz crne kronike, kultura nije. Kako ti naslovi utječu na Vaše stvaralaštvo?

Na mene najviše utječu pozitivni naslovi, ja tražim pozitivne skandale. Recimo, na izložbi je i slika na kojoj sam naslikala Vlatku Pokos u reklami za jednu banku. To je bilo prije četiri godine. Negdje u vrijeme kad se Vlatka Pokos razvela od Dikana Radeljaka, ponudili su joj da snimi reklamu za ovu banku. To sam vidjela kao nešto pozitivno što se njoj u toj negativnoj situaciji dogodilo. To je nešto što je mjesecima bilo top-tema i što je mjesecima popunjavalo novinske stupce. Iz tog razloga sam ja naslikala tu sliku. Ne čitam uopće crnu kroniku ni negativne vijesti. Dakle, mene može dirnuti skandal, ali u pozitivnom smislu da iskoristim nečije poznato lice.

Odnosno, negativnosti iz naše stvarnosti nemaju utjecaja na Vas?

Ne, nikako. Namjerno biram pozitivne skandale i poznate osobe jer mi je ugodnije odmarati mozak uz takve informacije, nego, na primjer, uz crnu kroniku. To sam apsolutno izbacila iz svog života. Ustvari se cijela ova izložba trebala zvati “Nepodnošljiva lakoća slikanja”, no u razgovoru s kustosom ove izložbe Ivanom Vukojom odlučili smo da ipak ostane stari naziv izložbe “Na zapadu ili masovna hipnoza”, zbog koncepta slika koje su nastale 2008. Što se mene tiče, draži mi je naziv “Nepodnošljiva lakoća slikanja” jer ja uistinu tražim samo pozitivne teme, glazbu i pozitivne medijske elemente koje ću unijeti u svoje slike. Milana Kunderu sam također dosta čitala, još u srednjoj školi, ali interpretacija koju je napravio Damir Urban je bila idealna, njegov album mi je fantastičan. Zato je i nastala ova slika i iz tog razloga sam željela povezati naziv izložbe “Nepodnošljiva lakoća slikanja” – da bude vezana uz Kunderu jer je i samoj slici Urban bio inspiracija. Na slici se svi ti mediji mogu povezati: i glazba, i književnost, i internet i elementi kao što je Salvador Dalí. I ova slika (Kundera – Atom) je tipičan primjer kako je Dalí prikazivao stvarnost, odnosno nadrealni svijet. Upravo slušajući Urbanovu glazbu i ja sam osjetila da nju i treba doživjeti kao nešto nadrealno. Na primjer, na ovoj drugoj slici, “Peti element”, element je filma. U mojim se djelima svi elementi pojavljuju – i film i glazba, i festivali, i književnici, arhitekti, slikari, kipari, filozofi…, ima tu uistinu svega.

A čarolija umjetnika je da sve to spoji u jedno?

Ja se nadam da je tako, a to sve ovisi o tome što taj mjesec slušam, gledam i čitam. Tek kad mjesec dana osluškujem informacije koje se ponavljaju, usput pročitam neku knjigu ili pogledam neki dobar film, u toj trenutačnoj kombinaciji koju sam osmislila to se sve pretapa u jedno djelo. Na primjer kako je nastala slika “Peti element”: bila sam na koncertu Maksima Mrvice, pogledala film “Peti element” i tako je nastao taj spoj “Petog elementa” i Mrvicine glazbe.

U predgovoru kataloga izložbe Ivan Vukoja spominje par godina zatišja, kada niste izlagali. Zašto ta i tolika stanka?

Tako je. Osam godina se uopće nisam bavila slikanjem. Da ne uvrijedim neke umjetnike, ali slikarstvo je meni dosta dosadan medij. Ne znam kako sam se uopće počela baviti slikarstvom. Rekla sam da ću se, ako budem slikala, potruditi da slike budu meni zanimljive, a onda ostalima. Baš me zanimalo što bih ja to mogla izvući iz sebe da bude atraktivno, da bude moderno slikarstvo, da bude u skladu s današnjim vremenom: da prikaže i današnje vrijeme i današnje medije, utjecaj samih medija, kako mediji djeluju na svijest samog čovjeka i kako se to manifestira u slikarstvo. Slikarstvo je uvijek bilježilo društvo, pojedince, neko određeno događanje u nekom određenom vremenu. Pomislila sam tada zašto ne bi i moje slikarstvo bilježilo kakvo je naše današnje vrijeme i koliko internet i televizija djeluju na našu svijest. Isto tako, ne samo internet i televizija, nego i koliko glazbenici mogu djelovati na nas. Četiri godine opet nisam slikala, od 2008. do 2012., a 2012. je nastala slika “Kundera – Atom”. Podloga je bio novi album Damira Urbana, koji je za mene svakako bio inspirativan.

Kada govorite o ulozi medija i svih umjetnika, pa i glazbenika, na neki način kao da naglašavate i njihovu važnost i njihovu odgovornost?

Tako je – i odgovornost, jer ja zaista mislim da najveći utjecaj na čovječanstvo ima, ili se barem meni to tako čini, jer ja tako razmišljam i gledam svijet takvim očima – glazba. Najveći utjecaj ima glazba, samo bi se ljudi možda mogli i trebali prepustiti tome i shvatiti da to zaista jest tako. U glazbi se stvara neka nova dimenzija, nešto pozitivno i mislim da je to medij koji uistinu može djelovati na ljude, barem na mene djeluje pozitivno, poticajno, inspirativno. Kada su u pitanju mediji, na ovoj drugoj slici se pojavljuje književnik Hrvoje Šalković za kojeg ja ustvari ne bih ni znala da se nije počeo pojavljivati na televiziji. Sam je sebe reklamirao, pojavljivao se u popularnim emisijama, pričao o svojim putovanjima… Vidjela sam to sve na televiziji, kupila knjigu, pročitala je i tako je nastala ova moja slika. U principu, ovu sliku najbolje može shvatiti netko tko je pročitao neku njegovu knjigu, ili sliku o kojoj sam također govorila onaj tko je pogledao film “Peti element”, ili ovu “Kundera – Atom” netko tko je slušao glazbu Damira Urbana.

Kada gledate ove slike? Je li Vama drukčiji osjećaj vidjeti ih u ovom galerijskom prostoru u odnosu kad su one bile izložene u Zagrebu?

“U Zagrebu su one bile izložene u jednom lounge baru, a ne u galerijskom prostoru. To je u Zagrebu sve bilo neslužbeno. Slike koje su ovdje nisu sve ni bile izložene u Zagrebu. U galerijskom prostoru one sigurno dobivaju neku novu dimenziju i ljepše ih je vidjeti u galeriji nego negdje drugdje.”

Izložena je slika koncept.ba. Ima li ona veze s Vukojinim “Konceptom”?

On mi je rekao da je napravio internet stranicu. Malo sam je pogledala i razmišljala sam o Baskjatu koji je također pop-art umjetnik, o konceptu koji je on razvijao. Svidjela mi se ta tematika. Bilo mi je povezivo to Baskjatovo razmišljanje i sam koncept pop-arta s Vukojinom web stranicom. Tako je i nastalo ovo djelo. Moja je slika uvijek kombinacija nekih mojih razmišljanja, stanja, pročitanih djela ili pročitanih izjava, misli…, u kombinaciji ili s nekom internet stranicom, s nekom emisijom na televiziji itd.

John Galliano Spring – Summer

John Galliano Spring – Summer

Na izložbi je i djelo “John Galliano Spring – Summer”, na drugoj je Galliano u kombinaciji s Gustavom Klimtom, čija se ove godine obilježava 150. obljetnica rođenja. Kako spajate umjetnika i modnog dizajnera?

Spajam i glazbenike i književnike i filmove…, odnosno različite vrste medija kroz samu sliku. To mi je bitno. Način koji je ovdje prikazan je ono što sam ja mogla doživjeti kroz Gallianove revije. Ovo je 2008. godina, kada je Galliano prikazao cijelu jednu kolekciju inspiriranu Klimtovim slikama. Pomislila sam da ako se već Galliano inspirirao Klimtovim slikama, znači da je to uistinu jedan fantastičan umjetnik i zašto ja ne bih ta svoja razmišljanja o Klimtu i Gallianu, i Klimtu kao inspiraciji i meni i Gallianu, zabilježila na svoj način.

Imali ste dugogodišnju stanku. Radite li danas, stvarate li i dalje?

Slika “Kundera – Atom” je nastala u srpnju. Nije to nešto što ja radim svaki dan, moram akumulirati energiju, možda mjesec, dva, ovisi što će na mene ostaviti neki snažan dojam – može to biti neka glupost na televiziji, može to biti neki skandal, može to biti neka pročitana knjiga ili neke informacije koje se konstantno ponavljaju u medijima, i tek onda može nastati slika. Tek kad imam kompletnu u glavi, kad je složim, tek onda nastane slika. Meni ne treba puno za izradu same slike – potrebno je vrijeme da se skupe informacije i da se to sve posloži u glavi, a kad je složim u glavi, onda tek mogu naslikati sliku.

Mnogi umjetnici kažu da nepostojanje potpore vlasti i društva umjetnicima itekako crpi energiju. Koliko na Vas utječe ovakvo društveno stanje?

Meni je inspirativno. Inspirativno mi je kako vlada financijska kriza u cijelom svijetu, meni je to baš simpatično. Moram tako reći, iako možda zvuči sarkastično, ali ne gledam ni na ove slike kao na neki izvor zarade. Samo mi je bilo bitno da to bude nešto kvalitetno i da to ljudi kao takvo prepoznaju, ako to jest kvalitetno. Naravno, u društvu uvijek ima i pozitivnih i negativnih stvari, ali ja uvijek izvlačim iz svijeta ono pozitivno. To mi uopće ne izvlači energiju, nego upravo suprotno – daje mi energiju da naslikam ovakve slike. Svakoj od ovih slika u principu je neki skriveni motiv glazbena podloga. Današnji svijet je meni super, ja obožavam život i to se vidi u mojim slikama – one su pozitivne. A čak i kad ima prikazano nešto negativno, naglasak je uvijek na onom pozitivnom.

Andrijana Copf / Dnevni list

Galerija radova