Prva međunarodna izložba Interacademia, koju organizira Udruga građana Krug iz Mostara, u okviru projekta Multikulturalna Hercegovina kao čvorište regionalne interkulturne suradnje u likovnoj umjetnosti razvijeniji je nastavak projekta Izložba 3 hercegovačke likovne institucije, ali i presedan u regionalnoj suradnji likovno-pedagoških institucija. Ova izložba ispunila je svoj zadatak u smislu povezivanja regionalnih likovnih akademija razmjenom umjetničkih rukopisa svih izlagača i posjetitelja koji će imati priliku vidjeti makar mali, ali znameniti dio različitosti, jedinstva i prosperiteta regionalne likovne scene. Izlagači su dekani i profesori sljedećih institucija: Akademija likovnih umjetnosti Široki Brijeg, Sveučilište u Mostaru; Akademija likovnih umjetnosti Trebinje, Univerzitet u Istočnom Sarajevu; Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo, Univerzitet u Sarajevu; Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, Sveučilište u Zagrebu; Fakultet likovnih umetnosti Beograd, Univerzitet umetnosti u Beogradu; Fakultet likovnih umjetnosti Cetinje, Univerzitet Crne Gore.
U stvaralačkom smislu, svi izlagači su autonomne individue izražajnoga stila i njihova je umjetnost neponovljiva i osebujna refleksija te može biti nezahvalno tražiti zajedničku kreativnu nit između njih. Umjetnost u svojoj suštini i ne teži istosti ili sličnosti, a svako djelo nije objektivni zapis, nego umjetnikov pogled na objektivnost. Svatko na svoj način postavlja pitanja o umjetnosti, njezinim dostignućima i neizvjesnoj budućnosti te upravo iz toga procesa nastaju nove i drugačije mitologije.
S druge strane, svaka umjetnost iznjedrena je iz svoga vremena i prostora, što je razvidno i u ovim djelima. Neminovno je prožeta socijalnim aspektom, odnosno teži društvenom promatranju i problematiziranju života i direktnih ili indirektnih totalitarnih sustava. Umjetnik je društveno odgovorni pojedinac kojem je zadaća da kroz svoj kadar pomogne drugima sagledavati svijet. Ovi umjetnici dolaze iz sličnoga kulturološkoga miljea, odnosno iz sličnoga tradicijskoga koncepta – koji je bio obojan velikim promjenama u zadnjim desetljećima – te se može zaključiti da su neposredno vezani za sličnu sociološko-antropološku, lokalnu i globalnu problematiku.
Izlagači na InterAcademiji
Upravo svi ovi normativi, kao i prikazana djela moderne umjetnosti i suvremenih tendencija, stvaraju iznimne uvjete za razvoj i ojačanje regionalne likovne scene. Pod tim se ne podrazumijevaju eksplicitna geopolitička ili tematska omeđenja, već učvršćivanje zajedničkoga cilja koji se oslikava u jačanju likovnoga govora, vizualne komunikacije i slobodnoga izražavanja posredstvom umjetnosti.
Akademija likovnih umjetnosti Široki Brijeg
Akademiju Likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu predstavljaju dekan Stjepan Skoko, kipar, i Antun Boris Švaljek, slikar. Iako se radi o umjetnicima različitih tematika i tehnoloških praksi, zajednička im je oduševljenost umjetničkim oblikovanjem i neprikriven polet u izvedbi atipičnih djela.
Kipar Stjepan Skoko redukcijom oblika na samu bit te nježnim oblikovanjem i mekim obrisima prikazuje plodove hercegovačke prirode, odnosno autohtone sorte grožđa: žilavku i blatinu. Skulpture organskim oblicima odmaraju osjetilo vida i potiču ruku na dodir. Izdvojene su u izvanvremenskom idealiziranom svijetu, ali – u biti – usko povezane s realnošću: tradicijom Hercegovine, stilom života i svakako prepoznatljivim vinom koje su ljudi s tih prostora stoljećima proizvodili i od kojega su živjeli. Postavljajući grozdove na vitki postament ili na obrise konkavno-konveksnoga tijela, divinizira motiv, širi mu kontekst i zaokružuje ga nitima apstrakcije.
Stvaralaštvo slikara Antuna Borisa Švaljeka omeđeno je njegovim vremenom i prostorom. Mladenački duh likovnih djela prožima svaku situaciju i ambijent. Gotovo instinktivno pronalazi oštar i osobit karakter svojega opusa kojega upotpunjuje veselom paletom boja. Svaka kompozicija je smjela, a ostvarenja odišu svježinom. Iako postoji bogatstvo boja i oblika, u nekim djelima naslućuje se samozatajnost koja produbljuje mistiku. Švaljekova lirična umjetnost oslobođena je intelektualne suvišnosti, ona je zaokružena čulnom bajkovitošću koja dolazi sama po sebi. Ipak, negdje u pozadini suptilno treperi tišina, bonaca, skrivena tajna koja nikada ne treba biti otkrivena.
Akademija likovnih umjetnosti Trebinje
Pročišćeni jezik umjetnosti, koja poziva na razmišljanje, imaju umjetnici s Akademije likovnih umjetnosti u Trebinju: dekan Marko Musović i profesor Ratko Vučinić. Njihovi likovni izričaji purificiraju kreativnost, slave umjetnost i na nju gledaju kao na slobodu, ne zaboravljajući pritom da je objekt uvijek uvjetovan subjektom, odnosno likovno djelo recipijentom.
Fotografije koje bilježe transformaciju odbačenoga industrijskoga materijala iz sirove snage u suptilnu umjetničku viziju izlaže slikar Marko Musović.
Umjetnik pribjegava izvjesnoj akciji te na taj način dekonstruira umjetničku sliku kao medij i približava se stvaralačkom konceptu junk arta. Umjetnik iskusnim okom pronalazi idejni sadržaj u istrošenim metalnim površinama i svaka formacija u njemu provocira misaonu reakciju. Slučajno formirane strukture nekog materijala same su sebi dovoljne jer tvore apstraktnu kompoziciju snažnoga kreativnoga potencijala. Korespondencija boja, tonova i svjetlosti nosi emotivnu snagu koja treba prožimati svako umjetničko djelo. Sve oko nas je kreacija i u svemu se skriva kreativnost. Svaka tvar je umjetnost, samo je unutar nje treba prepoznati, pročistiti joj izražajnost i pustiti je da uđe u svijet unutarnje recepcije.
Slikar Ratko Vučinić asamblažima predstavlja likovne stilove i djela značajnih umjetnika XX. stoljeća. Osnovne motive nalazi u poznatim djelima povijesti umjetnosti, međutim, nadograđuje ih novim interpretacijama, dajući tako drugačije značenje. Estetske norme antičkoga doba, renesansna remek-djela, apstraktna umjetnost, kubizam, pop-art, prodiru iz donjega sloja slike i magličasto se prepliću s konturom čovjeka ili žene s prednje površine, a koji na neki način predstavljaju Vitruvijevog čovjeka Vučinićeve umjetnosti. Na taj način propituje vrijednosti suvremene umjetnosti i percipiranja ozbiljnoga likovnoga stvaralaštva u popularnoj kulturi i suvremenom društvu. Umjetnost i njezine mijene nepredvidive su i uvijek su refleks kolektivne svijesti, što svakako mijenja razumijevanje umjetničkoga djela i njegovoga poslanja.
Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo
Da umjetnost može biti podjednako zanimljiva u dvama potpuno različitima likovnim izričajima, razvidno je iz djela dekanice Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, grafičarke Marine Finci, i slikarice Tatjane Milaković. Njihovi motivi, razlozi i načini izražavanja posve su različiti, no svaka duboko proživljava svoje djelo; grade ga strpljivo i odmjereno, tkajući u njemu istančane niti svoje duše.
U istraživanju likovnoga izvedbenoga postupka i procesu vizualne harmonizacije djela, grafičarka Marina Finci otvara vrata jednoga posve neobičnoga i intimnoga svijeta. Njezina djela odvažno sintetiziraju moderni dizajn s motivima koji pripadaju stvaralaštvu narodne umjetnosti, tradicijskom nasljeđu i svemu onomu što je autohtono, toplo i blisko. Dubinski analizira strukturu plodova prirode, vegetativnih ornamenata, prodire u najmanje pore, vješto bilježeći tanane prelome, što predstavlja zahtjevan stvaralački proces.
Pozadina je u stvari poput pozornice na kojoj se odvija akcija raznih smjerova koji teže izlasku iz zadanoga okvira rada, a djela time iskazuju svoju sadržajnu neograničenost. Perspektiva je neodređena, dubina može ići od beskraja do poništavanja. Ova ostvarenja prikaz su zaustavljenoga trenutka, predlošci za nastavak negdje nekad započete igre.
Slikarica Tatjana Milaković umjetnošću se suočava s tamnim stranama opsesivnih iskušenja psihe.
Uskovitlani osobenjaci i opscene situacije ekspliciraju tabuizirane strane svake ličnosti. Ambijenti i likovi izgledaju kao posjetitelji iz pakla, ali pakla kojega svaki čovjek nosi u sebi. Ekspresionističkom manirom prikazuje ljudske strasti i osjećaje. Potez kista je vijugav i snažan, a rasplamsala boja je nabijena i naglašava dramatičnost situacije. U fokusu su karikirana lica i izvitoperena tijela, jer ona najbolje prikazuju brutalnost i surovost ljudskih neuroza, nestabilnosti i patnje.
Milaković se okrenula onom neizbježnom mraku svake ličnosti i mulju svakoga društva. Umjetnica ne bježi od suočavanja osobnoga doživljaja vanjskoga svijeta i unutarnjega senzibiliteta, pozivajući upravo svakoga gledatelja na sučeljavanje sa samim sobom.
Akademija likovnih umjetnosti Zagreb
Međunarodno poznati umjetnici, Aleksandar Battista Ilić, dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, i profesor Matko Vekić, ovoj raznorodnoj izložbi unose trag suvremenih tendencija. Manifestacija života i njegove kompleksnosti poveznica je stvaralačkih opusa ovih umjetnika. Fokusirani su na globalne pojave, čak i na onostranosti koje su duboko zakopane u psihi svakoga pojedinca. Služeći se simbolima, preskaču zadane kulturološke norme i poništavaju granice njihova kreativnoga i izvedbenoga procesa.
Aleksandar Battista Ilić predstavit će fotografije projekta Hallelujah the Hill, koji je realizirao od 1996. do 2000. godine u suradnji s Ivanom Keser i Tomislavom Gotovcem. Nekoliko godina umjetnici su vikende provodili na planini Medvednici blizu Zagreba, točnije na Sljemenu, te su tijekom izleta nastajale fotografije (čak 5.000), materijali za projekcije, plakate, video zapise, te u konačnici i performansi.
Njihova druženja bila su posvećena najvećoj umjetnosti – umjetnosti življenja. Upoznavali su jedni druge dijeleći razmišljanja o filmovima, hrani, politici, društvu, kapitalizmu, istočnoj i zapadnoj civilizaciji, prirodi, čovjekovom djelovanju, smislu umjetnosti i bivanja. Njihov stvoreni mikrokozmos koji je živio vikendima provedenim u planinskim šumama, daleko od gradske vreve, otvoreno dijele s drugima, i to kroz elemente konceptualne umjetnosti, land arta, body arta, novih medija… Projekt je inspiriran litvanskim avangardnim redateljem Adolfasom Mekasom, koji je režirao film Hallelujah the Hill, prema kojem je i sam projekt nazvan, te je jedan od najznačajnijih hrvatskih performansa na svjetskoj likovnoj sceni.
Umjetnička djela koja predstavlja Matko Vekić pripadaju ciklusu slika inspiriranom sukobljenom prirodom čovjeka i egzistencijskim procjepom u kojem se nalazi svijet.
Slike izrađuje višeslojno kombinirajući akromatske boje, što rezultira skladnijom percepcijom. S obzirom na to da intuitivno gradi sliku i mijenja njezinu perspektivu, odnose oblika i kompoziciju, ostavlja vidnim tragove nekih ranijih procesa koji se nalaze u dubljoj strukturi slike te tako imaju pojačanu dinamiku.
Iako su lajtmotiv psi čuvari, oni su u stvari simboli vrijednosti koje su diskutabilne i koje dovode u sukob dvije različite kulture i načine življenja. Napregnuti i oprezni stav pasa i njihovo budno promatranje nepoznate okoline navodi nas na razmišljanje o čovjekovoj zatvorenosti prema nepoznatom, drugačijem i stranom. Na taj način umjetnik promišlja o razlozima i izvorima strahova koji donose sukobe i ratove diljem svijeta.
Fakultet likovnih umetnosti Beograd
Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu umjetničkim djelima predstavljaju dekan Fakulteta, profesor Dimitrije Pecić, i profesor Miodrag Mlađović. Njihov likovni rukopis vidno se razlikuje, ali se ipak i susreće u nekoliko točaka. Govore jednim introvertiranim jezikom, pokazujući stvaratelje koji se u potpunosti predaju svojim djelima. Brižljivim stvaralačkim postupkom u kojem je svaki potez odmjeren i izvagan grade neistražene prostore. Umjetnost je za njih sigurno skrovište, sretna Itaka koja uvijek nudi nove prostore za istraživanje.
Drvorezima kojima prikazuje Dunav, Dimitrije Pecić s lakoćom odvodi gledatelja u mir netaknute prirode i na taj način uzdiže stvarnost i tišinu koja dobiva na intenzitetu. Spokojni pejzaži gotovo su produhovljeni jer, iako je svjetlost svedena, nisu hladni, zatvoreni i daleki. Nastali su kontroliranim stvaralaštvom koje ipak nije prigušilo lirski doživljaj ambijenta.
Istančano i površinski tretira materijal i tako stvara perspektivu djela, ugodno nijansira pasaže boja, a kratkim linijama insinuira tok rijeke ili strukturu brda i riječnih obala. Odnos između površina odiše elegancijom, čistoćom, a sažetim i pustim predjelima nudi utopijsko sklonište od suvremenoga ritma života.
Grafičar Miodrag Mlađović svoje stvaralaštvo predstavlja drvorezima iz serije Linearne konstrukcije. Izražena je istraživačka i ekspresivna refleksija u samom kreiranju djela. Preklapanjem linearnih formi različitih dimenzija i gustoće, grafike dobivaju neodređenu, gotovo fiktivnu dubinu koja može biti rastezljivoga karaktera. Živahna vibracija grafike u biti gradi harmoniju, potiče ravnotežu i sklad. Neusiljeno kombiniranje horizontalne i vertikalne kompozicije suptilno balansiraju male kružne formacije, tako da čitava grafika reflektira postojanost. U njegovim djelima nema rasplinjavanja, ali nema ni učahurenosti, ona govore priču koja nema određeni početak i kraj, a čiji smisao svaki recipijent proživljava sam.
Fakultet likovnih umjetnosti Cetinje
Na ovoj izložbi svoja umjetnička djela prikazali su eminentni umjetnici suvremene crnogorske likovnosti, a ujedno i djelatnici Fakulteta likovnih umjetnosti u Cetinju: dekanica Milena Jovićević i profesor Ratko Odalović. Različitim medijima okreću se globalnim problemima. Umjetnošću ne pozivaju na preokret i revoluciju – jer svi su izgledi da je za nju kasno − ne opominju i ne pokazuju indigniranost svojih bića jer su oni u biti tek nijemi promatrači koji svojom umjetnošću samo bilježe ono što vide, vjerujući da će na taj način potaknuti neki novi impuls.
Milena Jovićević svojim fotografijama i video animacijama jasno ukazuje da je za nju umjetnost isto što i život, a život je priroda.
Problematizira odnos čovjeka prema prirodnim oazama, a time i njegov odnos prema životu i samome sebi. Dio iskonske prirode kojega je svojim djelovanjem dotakao čovjek te je u njemu ostavio trag svoga postojanja (plastične boce, kese, nerazgradive otpatke) potiče umjetnicu i na izvjesnu igru sa svjetlošću, time naglašavajući kako vizualnu ravnotežu tako i ekološku neosviještenost u suvremenom dobu, unatoč tehnološkom razvoju. Služeći se relacijskom estetikom – odnosno, pozicionirajući svoju umjetnost kao društvenu odgovornost i poslanje – dokumentiranje zagađenoga okoliša pokazuje čovjeka kao homo consumericusa, nesvjesnoga sebe i otuđenog od prirode.
Otuđenost čovjeka od vlastita iskonskoga bitka, pitanje civilizacijskoga procesa i čovjeka u njemu, s razlogom je tema koja često okupira suvremene umjetnike. Ratko Odalović djelima predstavlja svoje viđenje vrtloga u kojem se okreće čovjek. Tehnologija je stvorena kako bi služila ljudima, ali danas su ljudi ti koji služe tehnologiji.
Lucidni i vijugavi objekti prikazani na njegovim slikama podsjećaju na raštimane ili istrošene strojeve iz laboratorija nekoga sumanutoga znanstvenika te na prvi pogled izgledaju benigno i zaigrano. No, riječ je o instrumentima, odnosno sustavima – drobilicama i mlinovima – koji ljudski rod čine bezumnim i nekarakternim. Osvrće se i na kulturu televizije koja je čovjeku u najvećoj mjeri oduzela mogućnost jasnoga sagledavanja sebstva i okoline. Uspješno kombinira raznolike oblike i predmete koje zavija u nepretencioznu i uravnoteženu kolorističku shemu. Sadržajnu punoću zaokružuje skladno kretanje linija i poentilistički rukopis, koji ujedno pojačava treperenje, odnosno rad strojeva. Slike Ratka Odalovića provociraju, tjeraju na razmišljanje, izlaze iz svoga tematskoga okvira jer prozaičnu stvarnost pretvaraju u umjetnost.
Danijela Ucović
